Došao je dio seminara u kojem svatko luta tražeći Tvoju volju. Tako sam i ja „zalutao“ u jedan dio šume. Sam. U tišini. Našavši mjesto prekriveno snijegom, a prožeto sunčevim zrakama, smjestio sam se nestrpljivo iščekujući i osluškujući Božji glas. Tako čekajući gledao sam kristaliće snijega kako svjetlucaju na suncu i pomislio kako i ja moram tako svjetlucati, a tako svjetlucati mogu samo vršeći volju Božju.
Kako li je samo prelijepo, kako si ovo čudesno stvorio: sunčan dan, nebo nježne plave boje kristalno čisto, kao Ti Gospodine, ptice koje veselo pjevuše kao da Te slave… Promatrajući i dalje nebo zapažam avion koji prolazi i koji me podsjetio da sam i ja samo jedan prolaznik ovdje na Zemlji. Kakav li je osjećaj maknuti se od užurbanog života, stresa i ogromnih briga. Doći u Tvoj mir i znati da si tu sa mnom. Kako li je tek Tebi Bože, kad je meni ovdje tako predivno.
Ovdje kao da je vrijeme stalo. Upravo mi je to trebalo da odmorim svoju natrpanu dušu i opterećeno tijelo u Tvojim prostranstvima. Gospodine, kako mi često zna biti teško u potpunosti Tebi se predati jer shvaćam da sam malen, grešan i nemoćan, a Ti mi iznova i iznova govoriš da sam ljubljeno Tvoje dijete. S ovim povjetarcem osjećam slobodu. Slobodu kojom trebam koračati ovim svijetom. Tek sad shvaćam riječi: vraćati se na Tvoje izvore. Vraćaš me na početak, ali početak nečega neopisivoga. Gospodine, kamo da idem, kad Ti imaš riječi života vječnoga.
Stipe Gnječ